Na ostrvu, koje je više od 40 godina bilo bez stanovnika, danas sa svojom partnerkom Johanom živi potpuno izvan komunalne infrastrukture. Nemaju priključak na električnu mrežu ni vodovod, a zime provode na temperaturama koje se spuštaju i do -35 Celzijusovih stepeni.
Njihovu priču zabeležio je dokumentarni kanal Kirsten Dirksen, a prenosi portal Faircompanies, piše Blic. Klaus je godinama živeo u Helsinkiju, ali je želeo mirniji i jednostavniji život. Kada je ugledao oglas za napušteno ostrvo, odlučio je da rizikuje. Kako je ispričao, dao je vrlo nisku ponudu koju je vlasnik odmah prihvatio. Kupovina mu je gotovo ispraznila bankovni račun, ali je zauzvrat postao vlasnik ostrva površine oko 1,5 hektara.
Dotadašnji vlasnik tu je rođen 1946. godine, ali pošto nije imao naslednika, odlučio je da proda imanje, čime se završila jedna porodična priča, a započela druga. Na ostrvu ga nije čekao uređen dom, već zapuštena brvnara stara više od stotinu godina. Krov je bio urušen, deo drvenih greda istrunuo, a priroda je tokom decenija gotovo potpuno preuzela celo imanje. Umesto da sve sruši i gradi ispočetka, Klaus je odlučio da sačuva što je više moguće od izvorne građevine. Većinu materijala pronašao je na sopstvenom ostrvu.
Posebnost celog projekta je u tome što je veliki deo kuće nastao od materijala koje je pronašao na ostrvu. Sam je rušio stabla, obrađivao drvo i pripremao ga za gradnju. Trupce je ostavljao da se suše dve godine pre nego što ih je ugradio u kuću. Sedam stabala pretvorio je u oko 70 kvadratnih metara drvenog poda, dok je krov obnovio za svega 400 evra koristeći polovne materijale gde god je to bilo moguće.
Unutrašnje zidove obložio je mešavinom gline i peska koje je iskopao na sopstvenom zemljištu. Takav prirodni materijal pomaže u regulisanju vlage i zadržavanju toplote tokom dugih finskih zima. Električnu energiju proizvode pomoću solarnih panela, koji tokom toplijih meseci obezbeđuju dovoljno energije za osnovne potrebe. Zimi se gotovo u potpunosti oslanjaju na drva. Centralno mesto u kući zauzima peć teška gotovo tri tone koja, nakon nekoliko sati loženja, toplotu zadržava i do dva dana.
Vodovod takođe nemaju. Pijaću vodu dovoze sa izvora ili iz obližnjeg mesta, dok jezersku vodu koriste za pranje. U planu im je da iskopaju i sopstveni bunar. Veliki deo hrane pripremaju sami. Uzgajaju raž od koje peku tradicionalni finski hleb, imaju pčele, skupljaju čagu – pečurku od koje pripremaju čaj – a ribu često love u obližnjem jezeru.
Namirnice čuvaju u zemljanom podrumu koji tokom cele godine ostaje dovoljno hladan, pa služi kao prirodni frižider.
Život na ostrvu nije uvek jednostavan. Kada temperature padnu na -35 stepeni, grejanje postaje pitanje opstanka. Dodatni problem nastaje u periodu kada jezero tek počinje da se ledi ili odleđuje. Tada do ostrva nije moguće doći ni čamcem ni motornim sankama, pa porodica može ostati privremeno odsečena od kopna. Ipak, Klaus kaže da upravo takav način života pruža ono što je godinama tražio – mir, slobodu i osećaj da je u potpunosti povezan sa prirodom. Na mestu koje je decenijama bilo napušteno danas se ponovo čuje život, a stara brvnara dobila je novu priliku zahvaljujući čoveku koji je odlučio da krene potpuno drugačijim putem od većine.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)