I tu se priča, što se legendarnog boksera tiče, završava. Ljubitelji boksa mogu da nastave da listaju dalje, ali ipak bi trebalo da ostanu i nastave da čitaju - priča o prvom Kasijusu Kleju možda je i zanimljivija od dobro poznate priče o njegovom imenjaku, kralju ringa.

Dakle, Kasijus Klej o kojem se ovde radi, bio je američki političar, novinar i borac za prava crnaca u SAD-u i američki ambasador u Rusiji. I sve u svemu, izuzetno opak lik.

Sam protiv svih


Rođen je u američkoj državi Kentaki, 19. oktobra 1810. godine i to u porodici veoma bogatih vlasnika plantaža, na kojem su, kako je to bio običaj, najteže poslove radili tamnoputi robovi. Da je hteo, Klej iz naše priče je mogao da uživa u blagodetima koje donosi robovlasništvo. I tu bi našoj priči bio kraj i za ovog Kleja, međutim, ne. Kasijus Klej je, još u ranoj mladosti, postao najvatreniji borac za oslobođenje robova. Tih istih robova, koji bi mu doneli lep i ugodan život. Ukratko, takva odluka je značila i simbolično samoubistvo i odricanje na koje bi se malo ko odlučio.

Klej je sigurno bio svestan da će mu mnogi raditi o glavi, ali to ga nije puno pogađalo. Godine 1835. izabran je, kao član Republikanske stranke, za člana Predstavničkog doma SAD-a i to je pozicija sa koje je mogao da nastupi još efektnije u zastupanju prava robova. Naravno, Klej je svojim delovanjem stekao omanju armiju nasilnih protivnika.

Jedan od njih je pokušao da ga ubije tokom političke debate, izvesni Sem Braun, plaćeni ubica. Braun je izašao na binu na kojoj je Klej govorio, izvadio pištolj i pucao u Kleja, iz neposredne blizine, u grudi. Samo čudom (metak se zadržao u srebrnoj futroli noža koju je držao na grudima), Klej nije pao, naprotiv. Štaviše, potegao je nož koji je uvek nosio sa sobom i atentatoru Braunu odsekao nos i uvo, a legenda kaže da mu je izbio i oko.

Drugom prilikom, Kleja su pokušala da ubiju braća Tarner, čiji otac se protivio oslobađanju robova. Probali su da ga ubiju tako što su ga tukli rukama i nogama, uz korišćenje noževa. Međutim, Klej se opet nije dao i opet je potegao svoj verni nož. Iako na ivici smrti, počeo je da se brani i rasterao je celu ekipu. Štaviše, pojurio je za jednim od braće, Klejom Tarnerom, stigao ga je i ubio.

Dakle, blago je reći da se sa Kasijusom Klejom iz naše priče nije dalo šaliti. Ipak, posle svega toga, neko bi stao i odustao. Međutim, Klej je, uprkos svojoj prgavom temperamentu, ili možda baš zato, postao i lični prijatelj Abrahama Linkolna. Godine 1845. je odlučio da zabije prst u oko svima koji ga ionako već mrze - osnovao je novine "Pravi Amerikanac", koje su otvoreno zagovarale ukidanje robovlasništva. U roku od mesec dana, Klej je primio na stotine pretnji smrću, morao je da se naoruža pištoljima, jer nož više nije bio dovoljan čak ni njemu, najverovatnije ludom kao struja. U redakciju je, koliko god neverovatno zvučalo, ubacio dva omanja topa, za svaki slučaj, zbog zaštite zaposlenih. Kasnije je redakciju iz bezbednosnih razloga premestio u grad Sinsinati.

[caption id="attachment_101516" align="alignnone" width="1000"] Foto: Wikipedia[/caption]

Misija u Rusiji


Decenije su tekle, Klej je i dalje, uprkos svemu, bio živ, a u SAD-u je buknuo građanski rat između Severa i Juga. Klejev prijatelj, predsednik Abraham Linkoln, imenovao ga je za ambasadora u Rusiji. Klej je u toj ulozi uspeo da ubedi ruskog cara, Aleksandra Drugog, da pomogne Uniji u borbi protiv američkog severa. Kasijus je bio veoma vešt u ubeđivanju, isto kao i u baratanju nožem. Rusija je zapretila Francuskoj i Velikoj Britaniji da će ući u rat ukoliko te dve zemlje stanu na stranu konfederacije. I to ne samo na papiru. Ruski car je rasporedio svoje moćne flote na istočnu i zapadnu obalu SAD-a. Kapetani su imali naređenja - ako Francuzi i Englezi stanu na stranu robovlasnika, krećemo u rat. Ostaće zabeleženo da je, kada je ruska flota ušla u njujoršku luku, tadašnji američki sekretar mornarice Gideon Vels poručio: "Bože, blagoslovi Ruse!" Kako se vremena menjaju, zar ne?

Klejeva borba je urodila plodom, kasnije je robovlasništvo u SAD-u, kao što znamo, ukinuto. Ipak, pre nego što je napustio Rusiju kao ambasador 1869. godine, Klej je dve godine ranije uspeo da izboksuje i jedan veoma ozbiljan posao - kupovinu Aljaske. Rusija je, dakle, prodala Americi Aljasku 1867. godine po ceni od 7,2 miliona dolara. Što bi, u današnjim parama, bilo oko 129 miliona dolara, što je opet, kako god okreneš, stvarno sića. Možemo i u brojkama - po ceni od (pazi sad) 0,02 centa po hektaru, Sjedinjene Američke Države uvećale su svoju teritoriju za 1,5 miliona kvadratnih kilometara!

Mogli bismo o ovom Kasijusu Kleju do sutra, žilavi južnjak je stvarno bio neverovatna pojava. Ukratko - podržao je, kasnije, borbu Kube za nezavisnost od Španije, zahtevao je nacionalizaciju američkih pruga, kako moćni industrijalci ne bi prikupili sav novac za sebe...

Borac kakav se jednom rađa


Umro je u 92. godini, prema zvaničnim podacima, od "umora organizma". Imao je desetoro dece, od kojih je šest doživelo starije godine. Njegove dve ćerke postale su borkinje za ženska prava.

Eto, bio jednom jedan Kasijus Klej, borac kakav se jednom rađa. A jedan bivši rob sa imanja njegovih roditelja je, u njegovu čast, dao svom sinu ime Kasijus Klej. A sin tog slobodnog čoveka, dao je svom sinu ime Klej junior.

Taj momak, Klej junior, druga generacija slobodnih robova, zvaće se kasnije, po sopstvenom izboru, Muhamed Ali. Jedan od najvećih, ako ne i najveći bokser svih vremena.

Svaka čast Aliju, ali, uz dužno poštovanje, mogao je da zadrži i originalno ime, iako jeste robovsko po nasleđu. Jer, belac, lud kao struja, po kojem su mu dali ime, uložio je sve, a najčešće glavu na ramenima, da bi on bio slobodan.

Inače, i Aleksandar Drugi, i Abraham Linkoln, veliki reformatori, su nastradali u atentatima. Ali to je druga priča.

Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.