Kose im se slivaju u slapovima niz ramena, kao predivni vodopad na planini, oči kao da im sijaju, one trepnu, ti se trzneš... svi bi nešto da se dokazujemo oko njih, a njih baš briga.

I sad, sedamo za sto, ima tu već prvih simpatija, ali ručak je za sve isti - jedna pašteta, nekada čuvene kompanije koja i danas posluje, jedan trouglić sira, koji svi i dan-danas zovu Zdenka, iako je to samo firma koja ga je pravila, parče hleba "Sava" i čaša jogurta. Najiskusniji u jedenju paštete (dakle, svi, bez obzira na socijalni status), muljaju onaj hleb u paštetu, gricnu malo sira, i gucnu malo jogurta. I očas posla, cela mala armija Titovih pionira (verovatno poslednja, otkad se Broz upokojio) sita i zadovoljna. Trk napolje, da jurimo i lovimo radost detinjstva. Uopšte ne misleći da je to što smo upravo jeli - "nezdravo".

Koliko otrova, a deca živa i zdrava


Od tada se svet, sasvim normalno, promenio, i kao i obično, otišao je u drugu krajnost, jer, koliko god liberalni bili, mi ljudi, bivša deca, uvek smo skloni preterivanju. Tako sam ja, kao i mnogi drugi iz moje generacije, saznali da smo u stvari jeli "đubre", odnosno da je prerađeno meso koje smo gutali u kilama, u stvari, neka vrsta otrova. I valjda je bolje gladovati, nego jesti to što smo jeli.

Bože, šta smo sve saznali o hrani koja nas je, je l, othranila! Sve te silne paštete, kobasice, salame, čajne i kuleni, alpske i "posebne" (ne zna se koja je gora, realno), su strašne za stomak, za telo, za život! Stvarno, kako smo uopšte preživeli?

Pa, probaćemo da ponudimo odgovor, a neka stručnjaci kažu da li grešimo. Dakle, iako je izuzetno procesuirana, prerađana mesna hrana je i dalje upravo to - hrana. Koliko se sećam, bili smo siti, prilično zdravi, osim kad u školu dođu virusi, i trčali smo kao ludi. Zar to nije školski primer zdravog i srećnog deteta?

Naravno, po novim pravilima, nije. Štaviše, najbogatiji ljudi ulažu milijarde u industriju takozvane "zdrave hrane", i sasvim je normalno da se čovek zapita - da nije u slučaju prevara, makar delimično?

Jer, šta sada imamo na meniju, simbolično rečeno? Recimo, Bil Gejts, milijarder i vlasnik Majkrosofta, forsira laboratorijski proizvedenu hranu. Šta to znači? Uzme se, recimo, malo genetskog materijala od svinje, i od toga se u laboratoriji napravi 100 kilograma mesa, svinjske šnicle. Naravno, postoji čitava armija ljubitelja prirode i prirodnog klanja, koji smatraju da je to užasno i pogrešno. Ali čekaj - ako to i takvo meso, koje sadrži sve sastojke koje ima i zaklano govedo, u čemu je problem? Hajde da ga hemijski obradimo, i da vidimo da li je jestivo, a goveda srećna i živa. Jer, hemijski obrađenu paštetu jedemo već decenijama...

Sa druge strane, njegov kolega milijarder i vlasnik Fejsbuka, Mark Zakerberg, napravio je kontru celoj Gejtsovoj ideji - on je stvorio farmu za goveda, koja jedu samo prirodnu travu i samim tim, meso koje se dobija od njih je, tvrdi Zakerberg, 100 odsto prirodno.

Dakle, imamo dve struje - laboratorija ili totalno prirodno? Pa, kao i uvek, kombinacija ta dva, i to nisu smislili Gejts i Zakerberg, samo su napravili varijaciju na temu u želji da opet uzmu mnogo para. Malo hemije, malo prirode, evo već 200 dodina, minimum.

[caption id="attachment_79824" align="alignnone" width="1000"]Teorije zavere Foto: Alexandros Michailidis / Shutterstock.com[/caption]

Sve je roba na prodaju - bila zdrava ili "nezdrava"


Nego, šta se ovde iza brega valja? To da obojica milijardera žele još malo da zarade i verovatno će u tome uspeti, jer znaju. Svaki čovek mora da jede, samo da vidimo koju grupu da gađamo...

Gejts je u prednosti, jer ceo svet planira da se reši krava, gladnih i dalje ima mnogo, o čemu je Bizportal u više navrata pisao.

Poenta? Ljudi, nemojte se, što kažu mladi, ložiti na sve što vam prodaju. Ako pojedete nešto, i nemate pakao u stomaku i u donjem delu, verovatno je dovoljno jestivo da preživite. Jer, to je ono što mi svi radimo, bili bogati ili siromašni, zar ne?

I ako vidite deo prodavnice u kojoj je "sve organsko", možda vas samo malkice lažu. I baš zato vam naplaćuju duplo, ako ne i više, salatu koja je, verovatno kao i ona sa pijace, puna pesticida.

A što se gorepotpisanog tiče, nastaviću da kupujem paštetu (bogami, i salama je na meniju) i klopam je, uglavnom zbog nostalgije, a više zato što ću biti sit, pa makar i otrovan. Ako ni zbog čega drugog, zbog onih zelenih okica koje su me, bar sam tad mislio, gledale zaljubljeno dok sam mrndžao hleb sa "đubretom". Koliko znam, i ona i ja smo živi, bogu hvala.

Jer, ako smo nešto naučili od svojih roditelja, to je da se hrana ne baca. I ta hrana, kakva god bila, me je učinila živim ( i debelim, sve se plaća) do sada, pa mogu da podelim svoje iskustvo. A neko će uvek da zaradi na njoj, na nama.

Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.