Većina gradova koji imaju lošu reputaciju u medijima angažuje stručnjake za odnose s javnošću i pokušava da što pre promeni svoj imidž.
Neprijatni tragovi prošlosti se brišu, stvaraju se novi slogani i u prvi plan se stavljaju znamenitosti koje bi trebalo da privuku turiste.
Belgijski Šarlroa je izabrao potpuno drugačiji pristup. Bivša prestonica uglja i čelika Valonije nije sakrila svoje tragove prošlosti, već ih je jednostavno prihvatila i pretvorila u deo sopstvene priče.
U vreme kada sve više putnika traži autentična mesta, njegova zloglasna reputacija postala je neočekivana turistička prednost.
Čovek koji je u gradu prepoznao ono što njegova vlada dugo nije, da čak i ružnoća, propadanje i nesavršena prošlost mogu postati razlog da neko poželi da dođe.
Sve je počelo jednom anketom koja je promenila sudbinu grada
Sve je počelo anketom holandskih dnevnih novina De Folkskrant, čiji su čitaoci proglasili Šarlroa najružnijim gradom na svetu. Neki mediji su otišli korak dalje i nazvali ga najružnijim gradom u univerzumu. Zloglasna titula se ubrzo proširila svetom, a prenosili su je brojni mediji i turistički vodiči, od Nemačke do Novog Zelanda. Takav ugled nije bio bez razloga.
Decenijama je Šarlroa živeo od rudnika, čeličana i hemijske industrije, ali kada je taj industrijski sistem počeo da se raspada sedamdesetih godina prošlog veka, iza njega su ostali ogromni napušteni pogoni, rudarski tornjevi i kilometri sivog pejzaža.
Grad se potom godinama suočavao sa visokom nezaposlenošću, koja je, prema nekim izvorima, u određenim periodima dostizala oko 20 procenata, znatno više od belgijskog proseka.
Dok se grad još uvek pokušavao oporaviti od šoka, lokalni umetnik Nikola Buisar prepoznao je priliku u toj zloglasnoj tituli.
Inspirisala ga je priča o hotelu u Amsterdamu koji je proglašen najgorim u Holandiji, a ipak je stalno bio rezervisan, možda upravo zbog te reputacije. Ljudi su samo želeli da se sami uvere koliko je zapravo bio loš.Buisarov zaključio je da bi ista logika mogla da funkcioniše na nivou celog grada.
Početkom 2009. godine pokrenuo je "Šarlroa avanturu", turu koju je opisao kao urbani safari. Umesto lavova i slonova, posetioci fotografišu napuštene fabrike, šetaju duž industrijskih cevi na obalama reke Sambre i slušaju priče koje je teško pronaći na tipičnoj turističkoj turi.
Metro stanice koje nikada nisu zaživele i ulica koja nosi mračnu titulu
Među najpoznatijim stanicama na urbanom safariju su takozvane stanice metroa duhova. U Šarlroi je izgradnja ambiciozne i prevelike metro mreže počela šezdesetih godina 20. veka, ali je projekat ubrzo postao preskup, a neke od završenih linija nikada nisu puštene u saobraćaj.
Buisarova ruta takođe vodi do ulice koja je nekada proglašena najdepresivnijom u Belgiji, kao i do mesta povezanog sa porodičnom tragedijom poznatog belgijskog slikara Renea Magrita, čija je majka izgubila život u reci Sambre.
Sve ovo može zvučati pomalo morbidno, ali upravo takve priče privlače putnike kojima je dosadilo uglađeno razgledanje i turistička gužva Briža i Genta.
Ono što je počelo kao neobična ideja jednog umetnika preraslo je u uspešan mali biznis. Danas ture posećuju istraživači, fotografi, arhitekte, poslovne grupe, pa čak i penzioneri, za koje je osmišljena malo lakša ruta. Nemci, Holanđani, Britanci i Francuzi se često nalaze u istoj grupi, a sve ih privlači ono što je jedan posetilac nazvao mitom o Šarlroau.
Buisarov odnos sa gradskim vlastima godinama je bio prilično napet, ali vremenom su se neslaganja smirila. Danas sam grad zvanično promoviše ture koje upoznaju posetioce sa njegovim postindustrijskim nasleđem, ne pokušavajući da ga sakrije ili ulepša, već da ga objasni i stavi u širi kontekst, piše Putni kofer.
Šarlroa je tako postao redak primer grada koji nije izbegao svoju najneprijatniju reputaciju, već ju je pretvorio u deo sopstvenog identiteta i turističke ponude.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)