Organizatori Igara već se suočavaju sa izazovima koji bi uskoro mogli postati pravilo, a ne izuzetak - masovna proizvodnja veštačkog snega, logističko povezivanje udaljenih planinskih lokacija i višemilijardna ulaganja u infrastrukturu. 

Procene pokazuju da će do kraja 21. veka samo osam od 21 dosadašnjeg grada domaćina imati klimatske uslove dovoljno hladne za bezbedno i pouzdano održavanje Igara.

Debata se dodatno zaoštrila nakon peticije kojom se od Međunarodni olimpijski komitet traži da zabrani sponzorstva kompanija iz sektora fosilnih goriva u zimskim sportovima.

Prema izveštaju Novog meteorološkog instituta, sponzori poput energetskog giganta Eni, automobilskog proizvođača Stellantis i avio-kompanije ITA Airways mogli bi da povećaju ukupni ugljenični otisak Igara u Milanu i Kortini za čak 40 odsto.

Takvo povećanje emisija, prema procenama, ekvivalentno je topljenju 3,2 kvadratna kilometra snežnog pokrivača i 20 miliona tona glečerskog leda.

Predsednica MOK-a Kirsti Koventri (Kirsty Coventry) poručila je da organizacija "vodi razgovore kako bi bila bolja" u pristupu klimatskim promenama i naglasila da je važno delovati pre nego što "klima gurne sport u ćošak".

Održivost - bez jasnih pravila

Problem je, međutim, što jasni standardi više ne postoje. Inicijativa "Uticaj Olimpijskih igara" (OGI), pokrenuta 2000. godine sa 126 indikatora održivosti, ugašena je 2017. nakon žalbi gradova domaćina na njenu strogost.

Profesor Martin Miler sa Univerziteta u Lozani upozorava da je i do najosnovnijih podataka o uticaju Igara teško doći, čak i za novije događaje. Njegov tim razvija bazu podataka koja meri održivost mega sportskih događaja od 1990. do 2024. godine, ali već sada zaključuje da retorika o "zelenim Igrama" često ne odgovara stvarnosti.

"Sve Igre se danas nazivaju održivim. Ali to ne znači da jesu", navodi Miler.

Finansijski model pod pritiskom

Ekološki izazovi prate i finansijski problemi. Istraživanje ekonomista sa Univerziteta u Oksfordu pokazuje da su sve Olimpijske igre od 1960. godine premašile budžetske procene – u proseku za 159 odsto. Za Zimske igre taj procenat iznosi 132 odsto.

Budžet za Milano Kortinu 2026. već je porastao sa planiranih 1,3 na više od 1,7 milijardi dolara, uz dodatnih 3,5 milijardi dolara javnih ulaganja u infrastrukturu.

Istovremeno, poslovni model MOK-a pokazuje zanimljiv paradoks: čak 91 odsto prihoda dolazi od televizijskih prava i marketinga. Tokom pandemije, kada publike nije bilo na tribinama Letnje olimpijske igre Tokio 2020, prihodi od emitovanja ostali su dominantni.

Drugim rečima - Igre finansijski preživljavaju zahvaljujući ekranima, a ne stadionima.

Da li je rešenje u manjim i rasutim Igrama?

Miler predlaže radikalnije promene: ograničavanje međunarodnog turizma kroz geografski raspored prodaje karata, raspodelu takmičenja na više lokacija kako bi se smanjila potreba za novom infrastrukturom, kao i izbor domaćina koji već poseduju adekvatne objekte.

Prema procenama, oko 410.000 od 930.000 tona CO₂ koje će proizvesti Milano Kortina 2026. dolaziće upravo od putovanja gledalaca, piše Gardijan.

Ako se trend nastavi, upozoravaju istraživači, Igre bi mogle ući u period "brzog pada" - sa sve manjim brojem kandidata za domaćinstvo i sve većim otporom lokalnog stanovništva zbog troškova i prekomernog turizma.

Sport ili spektakl?

Kako klimatski uslovi za zimske sportove postaju sve ređi, pitanje više nije samo kako organizovati Igre, već čemu one služe.

"Na kraju, moramo se vratiti sportistima i sportu", poručuje Miler.

U suprotnom, Zimske olimpijske igre mogle bi ostati bez svog osnovnog resursa, snega, ali i bez poverenja javnosti da su zaista održive.

BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:

Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.