Saklikent se nalazi u blizini „tirkizne obale“ na jugozapadu Turske, prelepog dela Mediterana gde se većina putnika preliva iz aviona i manje-više pada na obalu nedelju ili dve pre nego što krenu kući.

Neki se ipak upuštaju u unutrašnjost gde, posle manje od sat vremena vožnje, naiđu na jedno od najvećih turskih prirodnih čuda – visok i uzak otvor u strmoj litici sa koje se izliva plava voda ledene reke koja se spušta iz planine  Taurus.

Dugačak oko 18 kilometara  i sa zidovima visine i do 300 metara  Saklikent je najveći kanjon u Turskoj. Smešten u sopstvenom nacionalnom parku, poznat je i kao „Skrivena dolina“ ili „Izgubljeni grad“.

Kada dođe leto, to je magnet za turiste i izletnike koji se okupljaju u njegovim užurbanim donjim krajevima kako bi se zabavljali u njegovim hladnim slapovima, ćevap pored vode, brzo se diviti strmim stranama kanjona, a zatim se provozati niz reku u gumena cev.

Mnoštvo dnevnih tura nudi Saklikent na svojim rutama, sa polascima iz primorskih gradova Ankare, Fetije ili Kaša, i manjih odmarališta između njih. Većina se ne zadržava dugo.

Ali oni koji imaju vremena za ubijanje i avanturu u svojim venama mogu ići dublje da pronađu ponore gde malo ko kroči. Oni nisu mesta za uznemirene ili nespretne, ali daju adrenalinske hitove zajedno sa – kada se vratite na sunce – zujanjem da izađete nepovređeni.

Rizik i adrenalin


U uskom kanjonu, gde kamenje može pasti sa strmih strana, savetuje se nošenje tvrdih šešira.

Salikent ne tvrdi da je bez opasnosti. I pre i posle ulaska postoje veliki znakovi koji upozoravaju da su zamke pred vama. -

-Prvih 500 metara staze kanjona pogodno je za decu pod uslovom da su u pratnji odrasle osobe. Ići dalje nosi rizike po bezbednost-savetuju oni.

Čak i za odrasle, upozorenja su strašna. Oni koji pređu više od milje uzvodno bez vodiča i odgovarajuće opreme „suočeni su sa velikim rizikom po bezbednost života i imovine“. Dok takvi znaci mnoge sprečavaju da istražuju, drugi ih nesumnjivo vide kao izazov.

Na ulazu u kanjon atmosfera je praznična. Nakon što kupe karte – manje od 2 evra – posetioci prolaze kroz usku pukotinu stene duž drvene staze koja se visi nad živahnim vodama. Iznad glave, gigantska turska zastava se talasa na povetarcu.

Ovo se ubrzo otvara u široki prirodni basen gde izlivi hladne vode kaskadiraju sa svih strana. Ovde se nalaze štandovi za hranu i piće, i stolovi za piknik gde ljudi sede bosih nogu u hladnoj reci i držeći se oko čaše toplog turskog čaja.

Grad „orlovo gnezdo“ koji Aleksandar Veliki nije mogao da osvoji

Čuju se oduševljeni uzvici i cike onih koji jure okolo u benignim bujicama, uživajući u hladnom polivanju pre nego što sede na suncu da se osuše. Gužve se gomilaju kako dan odmiče. To je zabavno, srećno mesto - ali samo po lepom vremenu.

-Zimi, kada pada kiša, sve ovo je kaput- kaže Salih Demirel, jedan od vodiča koji pomažu posetiocima da istraže više delove Saklikenta. On opisuje kako besne bujice razbijaju izletište posle jakih kiša.

Iz tog razloga, Saklikent je najbolje izbegavati izvan kasnog proleća do rane jeseni. Čak i u letnjim mesecima, preporučljivo je proveriti vremensku prognozu jer pljuskovi mogu da stvaraju probleme - dve osobe su ovde umrle u julu 2014. nakon retke letnje poplave.

Posetioci se takođe pozivaju da nose zaštitne kape, koje se mogu iznajmiti, mada malo njih to čini. Odgovarajuće cipele su obavezne i takođe se nude za iznajmljivanje, ali sve što je pogodno za penjanje preko kamenja i gaženje kroz vodu i blato će biti dovoljno.

Od mesta za piknik, postoji lagana, ravna šetnja duž dna kanjona dok se cik-cak kreće između litica. Tu i tamo neki bazeni vode koriste kao blatne kupke. Drugi mažu sivu mrlju na stenovitim zidovima, ostavljajući otiske ruku i rudimentarna umetnička dela.

Onda počinje da postaje nezgodno - i spektakularno.

Na nekim mestima, neprozirna mutna voda seže preko kanjona, što znači da je jedini put da se uđe u njega, a da ne znate koliko je duboko. Neizbežno, noge koje ništa ne slute uranjaju pravo u potopljene rupe, torbe se spuštaju i deca, nošena na ramenima, čvrsto se drže uznemirenog lica, piše Si En En Trevel.

Povremeno se zidovi od mermera i krečnjaka zatvaraju, primoravajući ljude da se guraju ispod ogromnih i zloslutnih gromada koje su pale odozgo i zaglavile se u procepu između njih. Može da padne i mrak, jer se sunčeva svetlost bori da prodre kroz pukotinu koja se sužava.

Nakon nekoliko kilometara hoda, ruta ulazi u ono što izgleda kao odaja u kojoj je jedini put napred da se popnete preko niza lukavih stenskih izbočina, preko kojih često juri voda, i gazite kroz duboke, prohladne bazene.

Tačka na koju su upozoravali znakovi


Ovde se većina ljudi vraća. Onima koji odluče da krenu napred savetuje se da koriste jedan od vodiča koji se često mogu naći ovde kako čekaju da pokupe kupce. Nije neophodno da ga imate, ali može biti od koristi na ovom potencijalno podmuklom terenu.

-Znamo gde je preduboko pod vodom i gde su sva opasna mesta-kaže Kadir Sujabatmaz, jedan od vodiča kanjona. -Vidimo mnogo nesreća, morali smo da nosimo ljude sa slomljenim nogama- dodao je on.

[caption id="attachment_102318" align="alignnone" width="1000"] Foto: Shutterstock[/caption]

Zadivljujuća 30-časovna vožnja vozom koja se rasprodaje za nekoliko minuta
Nastavljajući sa kolegom vodičem Demirelom koji vodi put, lako je shvatiti zašto. Vrtoglavi stenoviti zidovi koji se pritiskaju sa obe strane i voda koja juri svuda čine ga dovoljno stresnim čak i pre nego što morate da puzite kroz kaskadu, osećajući da se drže za ruke ili noge.

Demirel ukazuje na skrivene konopce i nudi pojačanje na strmijim deonicama. On takođe pronalazi sigurne puteve kroz vodene bazene. Na kraju, ruta ulazi u nešto što izgleda kao velika pećina jasno isklesana titanskim silama tokom miliona godina i posuta gigantskim gromadama.

Pred vama je dnevno svetlo i, posle poslednjeg penjanja preko stena i prskanja kroz poslednji plitki bazen, kraj puta.

Poslednjia deonica č kroz komoru nalik pećini vodi do vodopada

Mali vodopad nagrađuje one koji stignu ovde, kao i nizak ulaz u pećinu koji nagoveštava još više - iako je nemoguće ići dalje. Gornji tok kanjona se može istražiti, ali ne odavde.

Potrebno je oko sat vremena da se stigne do ove tačke – putovanje koje je ponekad zastrašujuće, ali je podjednako uzbudljivo koliko i osvežavajuće. 30-minutna šetnja nazad je podjednako uzbudljiva, sa mnogim istim izazovima u obrnutom smeru.

Postepeni povratak toplini i suncu izgleda kao pobednički krug, posebno kada stignete do gužve blizu ulaza od kojih većina nikada neće saznati prave tajne Skrivene doline, piše Si En En.

Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.