Sve je počinjalo noć pre, ritualom pakovanja koji je ličio na naprednu geometriju. Na krov fiće ili stojadina montirao se "gepek", a koferi su se vezivali onim rastegljivim gumenim trakama sa metalnim kukama na krajevima.
Unutra se pakovalo sve - od rešoa na plin i metalnih šerpi, do rezervnih delova za auto. Od Gornjeg Milanovca do Buljarica putovalo se ceo dan. I to po najvećem suncu. U automobilu je sedelo i po petoro ljudi, a pozadi troje dece - bez klima uređaja, bez mobilnih telefona i bez večitog pitanja "šta ćemo da radimo".
Jedina zabava bila je igra "ko će prvi da vidi registraciju iz drugog grada" i otvoren prozor, a sunce pržilo kroz staklo dok su se laktovi naslanjali na vreo lim vrata.
Sitne dečje svađe, gurkanje, rasprave oko toga ko ima više mesta, ko je koga pogledao, ko je kome "ušao u teritoriju" na zadnjem sedištu. A, roditelji, između koncentracije na krivine i pokušaja da održe mir u automobilu koji liči na malu pokretnu planetu.
Otac bi povremeno zapretio da će "zaustaviti auto i sve nas izbaciti napolje", i to je bio jedini vaspitni mehanizam koji je radio.
Put je trajao ceo dan, ali se nekako ipak stizalo. Usput bi se pravile pauze pored puta. Negde u hladovini, na haubi automobila, uz miris vrelog metala i prašine sa asfalta, otvarala se krpa. Jelo se pečeno pile i belolučene paprike iz tegle koja je putovala među nogama suvozača. Hleb se cepao rukama, a žeđ se gasila vodom iz plastične flaše koja je dan ranije zaleđena u zamrzivaču, pa umotana u stare novine da što duže drži hladnoću. Imala je ukus plastike i otopljenog leda, ali je bila najlepše piće na svetu.
Dolazak na primorje
Nije bilo rezervisanih apartmana, ni sigurnih adresa. Na more se dolazilo "na divlje". Čim prođeš poslednju krivinu, pored puta bi te dočekale lokalne bake i meštani koji drže parče kartona na kome je flomasterom ispisano: sobe. E, to je bio naš buking. A, jedina nesreća je bila ukoliko su sve sobe zauzete, ništa druga nam nije preostajalo nego da prespavamo u autu.
U cik zore, otac bi krenuo u potragu - krenulo bi cenkanje, a glavno pitanje nije bilo da li apartman ima internet i đakuzi, nego da li ima vode. Kada se soba nađe, makar i u nekom potkrovlju gde se glava lomi o kosine, koferi bi se samo pobacali. Jer cilj je bio samo jedan - plaža.
Deca su trčala kao da ih more nosi. Jurila su se po pesku, pravila kule, rupe, rovove, skakala, vrištala od sreće, padala i ustajala bez prestanka. Niko nije gledao na sat. Nije bilo "idi da se smiriš" - samo "idi se igraj".
U vodu se ulazilo rano i izlazilo kasno. Ostajalo se satima, dok prsti na rukama i nogama ne postanu modri i potpuno naborani, dok usne ne poplave od hladnoće, a telo ne počne nekontrolisano da drhti. I tek tada bi se čulo iz daljine, kroz graju stotine ljudi, prepoznatljiv majčin glas koji viče da je "dosta za danas i da izlazimo napolje jer ćemo se prehladiti". Ali naravno - sledilo je moljenje za "još samo pet minuta, pa još samo jednom da skočim sa stene, pa još jednom do bova".
Hrana na plaži imala je svoju posebnu priču. Dok današnji turisti obilaze restorane, tada se iz plastičnih torbi vadila kultna kombinacija paštete i paradajza. Sendviči umotani u aluminijumsku foliju, malo zgnječeni od toplote i sa obaveznih nekoliko zrna peska koja krckaju pod zubima, bili su slađi od bilo kog hotelskog ručka.
Paradajz se rezao na debele kriške džepnim nožićem, solio direktno iz fišeka od hartije i jeo tako da sok curi niz bradu.
Lubenica je bila kraljica dana - hladila se u plićaku, pritisnuta velikim kamenom da je talasi ne odnesu, a posle se sekla na ogromne kriške od kojih ti se uši ulepe od šećera.
Sve je bilo jednostavno, ali nekako savršeno.
A, dani su trajali beskrajno. Od jutra do mraka, bez prekida. Igranje, kupanje, trčanje, smeh. A, kada sunce počne da pada i nebo poprimi onu narandžastu boju, niko nije želeo da ide u sobu. Još samo malo igre, još jedan krug po pesku, dok se koža ne zategne od osušene soli.
I kada bi mrak konačno stigao, umor bi pobedio. Deca bi brzo zaspala, spuštajući glavu na roditeljsko krilo u nekoj lokalnoj kafani gde se večerala porcija ćevapa ili girice na papiru. Spavalo se čvrsto, bez klime, uz otvoren prozor kroz koji je ulazio zov zrikavaca i miris borovine.
I možda je baš u toj jednostavnosti bila cela magija. Nije bilo luksuza, ni planiranja, ni jurnjave za "!savršenim kadrom" za pokazivanje drugima. Bilo je samo more, sunce, porodica zbijena u malom autu koji ide ka jugu, i onaj osećaj potpunog, neprekinutog mira.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)