Prethodna runda pregovora donela je samite u Singapuru i Hanoju, kao i susret u demilitarizovanoj zoni, ali se do 2020. godine sve vratilo na staro – jer su Sjedinjene Američke Države tražile potpunu, proverljivu i nepovratnu denuklearizaciju, dok zauzvrat gotovo ništa nisu nudile.
Američki predsednik Donald Tramp razmatra mogućnost novog sastanka sa severnokorejskim liderom Kim Džong Unom. Njih dvojica sastala su se prvi put tokom 2018. i 2019. godine. Razgovarali su u Singapuru, Vijetnamu i u demilitarizovanoj zoni na Korejskom poluostrvu, piše u analizi sajt 19fortyfive.
Tada su očekivanja bila velika. Mnogi su verovali da bi Tramp, koji je često isticao svoje pregovaračke sposobnosti, mogao da postigne veliki dogovor sa Pjongjangom.
Ako u svetu postoji problem u kojem bi Trampove veštine „majstora pregovora“ mogle da preokrenu izuzetno tešku situaciju, onda je to upravo Severna Koreja. Ta zemlja već decenijama predstavlja ozbiljan problem za region, ali i za međunarodnu zajednicu.
Njeno rukovodstvo otvoreno krši međunarodne norme, spremno je da koristi nasilje i upućuje ekstremne nuklearne pretnje svojim protivnicima. Decenije pregovora nisu dovele do trajnog rešenja.
Možda bi Tramp konačno mogao da napravi proboj.
Ipak, to se nije dogodilo. Kao i mnogi njegovi prethodnici, Tramp nije uspeo da natera Kima da prihvati obavezujuće odredbe. Do 2020. godine situacija se vratila na početnu tačku.
Kako ovog puta napraviti razliku
Severnokorejsko približavanje Rusiji tokom rata u Ukrajini dodatno je promenilo okolnosti. Rusija je danas pokrovitelj Severne Koreje koji je manje obazriv od Kine i, zbog sopstvenog rata koji je ušao u pat-poziciju, spremniji da Pjongjangu pruži ono što traži.
Ako Tramp ovog puta želi dogovor sa Kimom – nešto stvarno, a ne televizijski spektakl kakvi su bili prethodni samiti – moraće da ponudi nešto konkretno što bi Kima podstaklo na ustupke.
Upravo pitanje šta ponuditi Severnoj Koreji u zamenu za njene ustupke oduvek je bilo u samom centru pregovora sa Pjongjangom.
Savezničke demokratije – SAD, Južna Koreja i Japan – nikada nisu bile spremne da Severnoj Koreji ponude velike ustupke koje ona traži.
Još veći problem je što su demokratske zemlje često od Pjongjanga zahtevale ogromne ustupke. Praktično, saveznici su tražili nešto zauzvrat za gotovo ništa.
Tokom pregovora 2018. i 2019. godine, na primer, Tramp je tražio potpunu, proverljivu i nepovratnu denuklearizaciju Severne Koreje.
To je, naravno, plemenit cilj.
Južna Koreja nije nuklearna sila. Severna Koreja je još 1992. godine potpisala sporazum sa Južnom Korejom kojim su se obe strane obavezale da neće posedovati nuklearno oružje, ali je Pjongjang gotovo odmah počeo da krši dogovor. Istovremeno, Severna Koreja je postala jedna od najzatvorenijih i najopasnijih država sa nuklearnim oružjem.
Njena denuklearizacija dramatično bi poboljšala bezbednost u regionu. Međutim, kako su mnogi analitičari tada upozoravali, bilo je krajnje malo verovatno da će Pjongjang jednostavno predati svoj nuklearni arsenal.
Severna Koreja bi za to, sasvim očekivano, tražila mnogo zauzvrat. Tramp je, međutim, iznenađujuće malo ponudio za nekoga ko se predstavlja kao vrhunski pregovarač.
Pominjao je razvojnu pomoć i čak mogućnost izgradnje luksuznih kompleksa na severnokorejskim plažama. Do tada su Severnokorejci već shvatili da Tramp nije spreman za pravi dogovor – već da želi jednostrane ustupke sa njihove strane.
Nije iznenađenje što je Pjongjang napustio pregovore.
Formirati koaliciju koja bi podržala ustupke
Ako bude nove runde samita, način da se izbegne ponavljanje prethodnog scenarija jeste da SAD, Južna Koreja i Japan unapred naprave spisak ustupaka koje su spremni da ponude u zamenu za ozbiljne protivustupke Severne Koreje.
To bi bilo veoma bolno, jer je verovatno da bi Pjongjang tražio velike ustupke – poput smanjenja američkog vojnog prisustva u regionu ili ogromne finansijske pomoći.
Ako bi Tramp tokom samita jednostavno na licu mesta počeo da nudi ustupke, suočio bi se sa velikim političkim otporom u SAD, ali i među američkim saveznicima.
Upravo to se dogodilo 2018. i 2019. godine.
Stvoren je utisak da je Tramp toliko želeo dogovor da je bio spreman da za veoma malo zauzvrat ponudi mnogo. Sam Tramp se čak žalio da mu negativno medijsko izveštavanje i otpor birokratije u američkoj administraciji otežavaju postizanje sporazuma.
Ovog puta, Tramp bi trebalo da održi veliki govor u kojem bi objasnio teške izbore koji su neophodni za postizanje ozbiljnog sporazuma sa Pjongjangom, a zatim da predstavi moguće ustupke o kojima bi Kongres i američki saveznici mogli da počnu da raspravljaju.
Ti ustupci bili bi nepopularni i kontroverzni, ali bez nečega konkretnog što bi Severna Koreja dobila zauzvrat, ozbiljan dogovor verovatno nije moguć.
Jedan primer mogao bi biti američko vojno prisustvo na Korejskom poluostrvu. Ono je danas relativno ograničeno, a njegova vojna vrednost može se posmatrati kao ograničena u pojedinim scenarijima.
Tramp lično nije naročito naklonjen velikim američkim vojnim obavezama prema saveznicima. Zauzvrat bi možda mogao da dobije stvaran ustupak od Pjongjanga – na primer, odustajanje od dela njegovog nuklearnog arsenala.
Drugi primer mogao bi biti omogućavanje Severnoj Koreji da se priključi Svetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, uz prećutno očekivanje da neće u potpunosti vraćati odobrene kredite.
Mnogi analitičari koji snažno podržavaju američke saveze verovatno bi se usprotivili ovakvim opcijama.
Ali upravo o takvom nivou ustupaka demokratije moraju da razmišljaju ako žele ozbiljan dogovor.
Bez njih, samiti sa Kimom nemaju mnogo smisla. Ako Zapad nije spreman da razmišlja u takvim razmerama, onda pravi proboj nije moguć i jedino preostaje da se prihvati dugotrajni nuklearni zastoj sa Severnom Korejom.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)