Ipak, postojali su proizvodi upravo sa tom oznakom koji su se masovno kupovali i na razvijenom Zapadu, ovo je priča o tri takva uspeha.
Od partizanskih skija do svetskih pobedničkih postolja
Rudi Finžgar (1920-1995) imao je svega 15 godina kada je prvi put nastupio na takmičenju u skijaškim skokovima, i to na skijama koje je sam napravio. Njegovu uspešnu sportsku karijeru prekinuo je Drugi svetski rat - najpre je mobilisan u Vermaht, odakle je pobegao u partizane, za koje je počeo da izrađuje skije, piše Index.
Odmah po završetku rata u mestu Begunje osnovao je fabriku skija, koja 1952. godine dobija ime Elan. Dok su inovacije u većini jugoslovenskih fabrika bile gotovo nepoznat pojam, Elanovi inženjeri su neprekidno usavršavali svoje proizvode.
Ključna prekretnica nastupila je kada su odlučili da izađu na svetsku scenu tako što su potpisali ugovor sa mladim i tada malo poznatim švedskim skijašem Ingemarom Stenmarkom. Odluku o sponzorisanju ovog talenta morao je da odobri i radnički savet. Kako je kasnije prepričavao Vinko Bogataj, tadašnji direktor Elanovog skijaškog odeljenja, članovima saveta bilo je veoma teško da poveruju da će ulaganje velikog novca u mladog skijaša rezultirati rastom prodaje i zarade.
Ipak, rešili su da isprobaju praksu koja je danas standard u sportu. Stenmark je postao skijaš sa najviše pobeda u Svetskom kupu, osvojivši čak 68 trka, uz dva olimpijska i tri svetska zlata - sve na Elanovim skijama. Prizor Stenmarka na pobedničkom postolju kako ponosno drži skije sa oznakom Made in Yugoslavia ostao je urezan u pamćenje čitavih generacija, a slavu ovog brenda nastavili su da pronose i slovenački skijaški velikani poput Jureta Franka, Bojana Križaja i Mateje Svet. Elan je i do danas sačuvao status industrijskog giganta iz male zemlje.
Socijalistički kapitalisti osvojili Nemačku i Pariz
Koliko je Gorenje bilo snažan brend na Zapadu najbolje svedoči prizor svetlećih slova ove najpoznatije jugoslovenske fabrike kućnih aparata na vrhu jednog nebodera u predgrađu Pariza. Njihov put ka uspehu razlikovao se od Elanovog. Sve je počelo 1961. godine izvozom oko 200 šporeta u Zapadnu Nemačku preko Nekermana, velike kompanije za katalošku prodaju.
Nakon što su se proizvodi dokazali kvalitetom na zahtevnom nemačkom tržištu, 1965. godine krenuo je veći izvoz šporeta. Gorenje 1971. u Minhenu osniva sopstveno trgovačko preduzeće i već prve godine beleži promet od 20 miliona nemačkih maraka. Ubrzo niču podružnice u Austriji, Francuskoj, Danskoj i Italiji, a usred Hladnog rata, 1978. godine, kompanija povlači dotad nezamisliv potez za jedno socijalističko preduzeće - kupuje nemačkog proizvođača radio i TV uređaja Kerting. Ovim tipično kapitalističkim poduhvatom Gorenje je učvrstilo poziciju u zemlji čuvenoj po vrhunskim kućnim aparatima.
Prosečnom nemačkom kupcu oznaka Made in Yugoslavia sama po sebi nije značila mnogo, a verovatno je u početku predstavljala i prepreku. Međutim, aparati su se nametnuli odnosom kvaliteta i povoljne cene, pa se i u novijim nemačkim katalozima pored Gorenje veš-mašina, šporeta i frižidera često može videti oznaka sehr beliebt (veoma omiljen). Tako je preduzeće za proizvodnju poljoprivredne opreme, osnovano u Velenju 1950. godine, izraslo u jednog od osam najvećih evropskih proizvođača kućnih aparata.
Snaga marketinga i "teta Vegeta"
Nedugo nakon što je 1959. godine diplomirana hemičarka Zlata Bartl -poznata kao "teta Vegeta" - stvorila Vegetu, rukovodstvo Podravke shvatilo je da nije dovoljno samo napraviti dobar proizvod i staviti ga na police. Već 1962. godine u Zagrebačkom centru za domaćinstvo formiran je tim za marketinška istraživanja prehrambenih navika i tradicionalnih jela.
Usledile su organizovane demonstracije kuvanja, kao i izdavanje knjižica sa receptima i uputstvima za upotrebu. Početkom sedamdesetih godina definisan je prepoznatljiv vizuelni identitet sa obaveznim plavim pakovanjem i likom kuvara, dok je prvobitni naziv Vegeta 40 skraćen u jednostavno, pamtljivo i međunarodno prihvatljivo ime - Vegeta. U izgradnji tog brenda učestvovala je i marketinška agencija Ozeha.
Izvoz u Mađarsku i Sovjetski Savez započeo je 1967. godine, gde je začin brzo postao masovno popularan - ostala je upamćena reportaža iz Budimpešte iz 1979. u kojoj se jedna domaćica žali da u čitavom gradu ne može da pronađe Vegetu. Od 1971. godine kreće izvoz u Austriju, Švedsku, Nemačku i Čehoslovačku, uz konstantan rast, 1979. godine izvoz je skočio za 50 odsto, a 1980. za dodatnih 40 odsto. Na nemačkom tržištu se najpre prodavala u radnjama koje su držali Turci i Jugosloveni, da bi od 1981. godine postala stalno dostupna u gotovo svim nemačkim prodavnicama.
Podravka je razvila marketinški pristup nesvakidašnji za socijalizam: imala je sopstveni kreativni studio, dizajnersko odeljenje, foto-studio i saradnju sa spoljnim agencijama. Tome je doprinela i kratka, ali kultna televizijska emisija "Male tajne velikih majstora kuhinje", koju su vodili Oliver Mlakar ili Ivo Serdar, dok je jela, obavezno začinjena Vegetom - pripremao Stevo Karapandža, najveća kulinarska zvezda tih prostora.
Ipak, nijedan marketing ne bi uspeo da proizvod nije bio dovoljno kvalitetan i primenljiv u gotovo svakoj nacionalnoj kuhinji. Vegeta je i danas vodeći evropski brend dehidriranih mešavina začina i dobitnik nemačke nagrade Top Marke 2025.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)