U 17. veku lale su u Holandiji bile mnogo više od običnog ukrasa. Iz Osmanskog carstva stigle su u Evropu u 16. veku i ubrzo postale omiljene među imućnim građanima, baštovanima i kolekcionarima. Njihovo gajenje bilo je znak prestiža, a retke sorte dostizale su izuzetno visoke cene.

Najviše su se cenile lale neobičnih boja i šara. Najpoznatija među njima bila je Semper Augustus, sa belim laticama prošaranim crvenim prugama, koja je postala simbol retkosti i luksuza. Danas je poznato da su ove šare nastajale zbog virusa koji utiče na raspored pigmenta u laticama. Takve varijacije nisu mogle da se dobiju iz semena, već samo sporim deljenjem lukovica, zbog čega je ponuda bila veoma ograničena.

Lale cvetaju samo u proleće, a lukovice mogu da se presađuju samo tokom leta. Zbog toga su trgovci tokom 1630-ih počeli da potpisuju ugovore o kupovini unapred. Tako je nastalo svojevrsno tržište finansijskih derivata, na kojem se trgovalo ugovorima na papiru, a ne stvarnim cvećem.

Kada su videli kako se profesionalni trgovci brzo bogate, u trgovinu su se uključili i obični ljudi – zanatlije, gostioničari i seljaci, koji su ulagali svoju imovinu i zemlju.

Jesenji biznis

Cena? Pravo bogatstvo

Početkom 1637. godine cena jedne lukovice sorte Semper Augustus dostigla je i do 10.000 guldena. Za taj novac u to vreme mogla je da se kupi raskošna kuća na najprestižnijem amsterdamskom kanalu, sa kočijom i vrtom. To je bilo približno tri do četiri godišnje zarade veoma uspešnog trgovca ili iznos koji bi običan zanatlija zarađivao tokom čitavog života.

Za jednu lukovicu nešto niže rangirane sorte, Viceroya, moglo se dobiti pravo bogatstvo: četiri ugojena vola, osam debelih svinja i 12 ovaca, 24 tone pšenice i 48 tona raži, dve bačve vina i četiri bačve piva, dve tone maslaca i nekoliko stotina kilograma sira, bračni krevet sa luksuznom posteljinom i veliki srebrni pehar.

Semper Augustus bila je toliko dragocena da je u jednom trenutku u celoj Holandiji postojalo svega nekoliko primeraka. Većinu je posedovao jedan čovek, Adriaan Pauw, bogati direktor Holandske istočnoindijske kompanije, koji je uporno odbijao da ih proda.

Ironija je bila u tome što je virus koji je stvarao prelepe šare vremenom slabio biljku, pa je najskuplja sorta lale u istoriji na kraju potpuno izumrla.

Tulipomanija je dostigla vrhunac tokom zime 1636/1637. godine. Početkom februara 1637, prema predanju, na jednoj aukciji u Harlemu prodavac nije uspeo da postigne očekivanu, naduvanu cenu. Među kupcima je zavladala panika, a potražnja je naglo oslabila.

Cene su, prema pojedinim navodima, pale za više od 90 odsto, a hiljade ljudi ostale su sa ugovorima za lukovice koje niko više nije želeo da kupi. Sudovi su kasnije odbijali da rešavaju sporove, a ugovore su tretirali kao oblik špekulativnog kockanja.

Ipak, sliku o kolektivnom ludilu u velikoj meri stvorio je škotski pisac Čarls Mekeј (Charles Mackay), koji je 1841. godine u svojoj knjizi opisao događaje veoma dramatično, delimično se oslanjajući na satirične tekstove i pamflete, piše Pun kufer.

Istoričarka En Goldgar (Anne Goldgar) u knjizi Tulipomanija iz 2007. godine zaključuje da se trgovina odvijala u relativno uskom krugu ljudi i da nema čvrstih dokaza o masovnim bankrotima niti o slomu holandske privrede, koja je tada bila na vrhuncu svog Zlatnog doba i brzo se oporavila.

BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:

Ekspo 2027

Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.