Dok se savremena poljoprivreda sve više okreće novim sortama, intenzivnoj proizvodnji i hemijskim tretmanima, u jednom selu kod Šapca postoji voćnjak koji čuva uspomenu na neka davno prošla vremena. U njemu rastu jabuke i kruške čija se starost meri decenijama, a za pojedina stabla veruje se da su stara i gotovo tri veka. O njihovom očuvanju danas brine 60-godišnji Milanko Ilić, koji je porodično imanje nasledio od pradede, prenosi RTS.
U Maloj Vranjskoj, nadomak Šapca, Milanko provodi penzionerske dane okružen starim voćkama, domaćim životinjama i prirodom. Njegovo imanje nije samo mesto na kojem se proizvodi hrana, već i svojevrsna porodična riznica u kojoj se čuvaju stare sorte voća i tradicija predaka.
Kako prenosi RTS, u njegovom voćnjaku rastu autohtone sorte koje se danas sve ređe mogu pronaći. Među njima su kruška lubeničarka, takuša, petrovača, kao i jabuke kolačara, budimka i zelenjača.
Posebno je zanimljivo to što Milanko voćke ne tretira hemijskim sredstvima, već ih neguje na tradicionalan način.
Kruške koje pamte gotovo tri veka i jabuke starih sorti
Najveće bogatstvo ovog voćnjaka predstavljaju stabla koja su preživela generacije i nastavila da rađaju uprkos protoku vremena.
Posebno mesto zauzima kruška petrovača, za koju Milanko veruje da je stara gotovo 300 godina. Njegov deda i otac pamtili su je kao deo porodičnog imanja, a danas je upravo on čuva za buduće generacije.
U voćnjaku se nalaze i druge stare sorte, među kojima su lubeničarka, takuša, kolačara, budimka i zelenjača. To su plodovi koji podsećaju na vreme kada su se voćke birale i čuvale prema ukusu, a ne samo prema izgledu i prinosu.
Na imanju postoje i neobična stabla na kojima rastu različite vrste voća. Na jednom se mogu ubrati bela i crvena trešnja, dok drugo istovremeno rađa letnju i zimsku krušku.
Milanko ne insistira na tome da svaki plod bude savršenog izgleda. U voću se ponekad može pronaći i crv, ali to ga ne sprečava da ga koristi za ishranu porodice i životinja.
Od rada u fabrici do života na porodičnom imanju
Pre odlaska u penziju, Milanko je radio u Hemijskoj industriji „Zorka“. Ipak, tokom čitavog radnog veka ostao je vezan za selo i porodično imanje.
Posle fabričkih smena, vreme provedeno u voćnjaku i među životinjama predstavljalo mu je odmor od svakodnevnih obaveza.
Ljubav prema prirodi nije se zadržala samo na uzgoju voća. Na svom imanju napravio je i malu farmu na kojoj drži živinu i krupnu stoku, a posebno mesto zauzimaju golubovi.
Uzgaja ukrasne lepezane i visokoletače, kojima posvećuje mnogo pažnje. Kako je ispričao za RTS, od njih nema velike materijalne koristi, ali mu donose zadovoljstvo koje ne može da se meri novcem.
„Ja nemam mnogo koristi od toga, jedino što ih volim, zato i držim. Golubove ukrasne lepezane, golubove visokoletače, meni je puno srce kad ih imam“, rekao je Milanko.
Upravo mu je boravak uz golubove nekada pomagao da se opusti posle napornog rada u fabrici i pripremi za novi radni dan.
Na imanju proizvode svoju hranu, a najveća radost su deca i unuci
Danas, kada je u penziji, Milanko ima više vremena za voćnjak, farmu i životinje.
Na porodičnom imanju gotovo uvek ima domaćih jaja, voća i hrane koju sami proizvode. Ipak, najveće zadovoljstvo donose mu deca i unuci, koji rado dolaze na dedino imanje i uživaju u boravku na selu.
Za Milanka, očuvanje starih sorti nije samo pitanje poljoprivrede. To je način da sačuva ono što su mu ostavili preci i da mlađim generacijama pokaže kako su nekada izgledali život na selu i odnos prema prirodi.
Dok mnoga stara stabla nestaju, a tradicionalne sorte polako ustupaju mesto modernim zasadima, u Maloj Vranjskoj kod Šapca porodični voćnjak i dalje čuva ukuse prošlih vremena.
Zahvaljujući Milanku, jabuke i kruške koje su negovale generacije njegovih predaka nastavljaju da rađaju i danas.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)