INTERVJU – PJOTR DAVIDOV, RUSKI NOVINAR „Dragi bivši zapadni prijatelji, hvala vam na sankcijama“
Od početka sukoba u Ukrajini, Rusija se, kao što je poznato, nalazi pod stalnim sankcijama Zapada, a često oprečne informacije koje plasiraju mediji, što iz Moskve, što iz Vašingtona ili Brisela, nameću i pitanje – kako, imajući sve to u vidu, živi prosečni građanin Rusije? I koliko ga pogađa neizvesnost oko ishoda „specijalne operacije“ u Ukrajini, koja traje već dve godine i tri meseca.
Prema rečima Pjotra Davidova (48), novinara, pisca i učitelja iz Vologde, grada na severozapadu Rusije, on i većina Rusa se sve vreme vodi geslom: „Bez panike. Radimo“. Po njemu, razloga za paniku zaista i nema. Davidov, inače, radi za časopise Pravoslavie.ru, Stoletie.ru, „Rosiskaja gazeta“ i druge, u kojima, između ostalog, objavljuje članke sa svojih putovanja, a posećivao je i Srbiju. U intervjuu za Bizportal otkriva i koliko država pomaže porodicama sa više dece, i na koji su način njemu lično pomogle sankcije Evropske unije i SAD-a.
Možete li da mi kažete nešto više o „situaciji na terenu“, preciznije, kako izgleda život u vašem gradu, imajući u vid tekući rat u Ukrajini?
Što se tiče „rata“ u Ukrajini, moram da primetim sledeće: niti je Ukrajina objavila rat Rusiji, niti je Rusija objavila rat Ukrajini. Između ostalog, Ukrajina do današnjeg dana prima novac za tranzit ruskog gasa, a to nam nikako ne govori o ratnom stanju. Rusija sprovodi „specijalnu vojnu operaciju“. I to nije terminološko balansiranje: rat podrazumeva apsolutno druge metode suprotstavljanja, upotrebu drugih vidova oružja, stradanje većeg broja civilnog stanovništva – što Rusija nastoji da izbegne. Po mojim zapažanjima i osećanjima, u celoj Rusiji, a isto tako i u njenom severnom delu, gde ja živim: nema nikakve uznemirenosti u društvu, a kamoli neke panike. Prodavnice, pijace, supermarketi su puni, nema nestašice.
Ako posmatramo nematerijalnu komponentu u društvu, primetio bih da u društvu postoje sledeći stavovi: pod jedan, žaljenje što su stvari došle do nivoa da se rešavaju vojnim sredstvima. Pod dva, shvatanje neophodnosti upotrebe ovih metoda. Pod tri, želja da brzo dođe do mira. Pod četiri, nada da nije sav narod u Ukrajini zaražen nacizmom, protiv čega se i vode vojne operacije. I pod pet, nastojanje da se izbavimo od Zapadnog uticaja (u kulturi, masmedijima, ekonomiji, mentalitetu) kome je Rusija bila podvrgnuta 90-ih godina prošloga veka. Napominjem da postoji i rastući otpor zapadnim „vrednostima“, kao što su LGBT, arogantan odnos prema Rusiji i Rusima. I želja da predstave sebe kao „natčoveka“ od koga su svi dužni da uče i kome svi treba da zablagodare za milost prema nama – grešnim varvarima.
Da li i koliko zapadne sankcije koje su nametnute Rusiji zbog sukoba u Ukrajini utiču na život prosečnog Rusa?
Naravno da utiču. Pre svega, i to sa zahvalnošću primećujem, došlo je do jasne spoznaje da treba da radimo sami, da sami proizvodimo neophodne proizvode. Epoha „Zapad će nam pomoći“ je, na sreću, otišla u prošlost. Svoj hleb je ukusniji – jednostavno rečeno. Jedan od glavnih uslova izlečenja od bolesti je da priznate da ste bolesni. Rusi su to i uradili: da, mi smo previše zavisili od hirova „dragih zapadnih partnera“, previše smo računali na njihovu pristojnost. Sada smo ponovo videli njihovo licemerje (takođe, videli su i Ukrajince), zbog toga mi moramo računati, isključivo, samo na svoje snage. Po mom viđenju, najjači udar koji Zapad može danas da nanese Rusiji sada, bilo bi upravo ukidanje svih sankcija. To bi suštinski oslabilo Rusiju, ne samo materijalno, nego i mentalno.
Ipak, postoje i ograničenja kretanja…
Ako uzmemo u obzir poteškoće sa putovanjima u Evropsku uniju (deklarisana kao „sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala“- zar nije tako?), onda možemo reći, ovde, u Rusiji, ima mnogo više pogodnosti i prednosti za same Ruse: na kraju krajeva, mi smo počeli da bolje i više upoznajemo sopstvenu zemlju, i odjednom se pokazalo da, naša zemlja, ni u čemu po svojim lepotama ne zaostaje za EU, već da ih u mnogome premašuje.
Kamčatka, Sahalin, Krim, Kavkaz, Altaj, Ural, Karelija, Baltik, Belo more, Barencovo more… Sve je to kao prvo – lepo. Kao drugo, dostupno i kao treće – poučno: ja ću direktno i stvarno, a ne iz školskih udžbenika ili drugih knjiga, upoznati svoju zemlju. Zbog čega mi treba kafa od 10 evra na Jelisejskim poljima, koja je puna stenica, ako istu takvu kafu, mogu da pijem na obali mora ili u planinama. I to bez stenica, za 200 rubalja. Dakle, hvala vam na sankcijama, dragi bivši partneri, vi ste mi pomogli da stvarno upoznam svoju zemlju i da je još više zavolim.
Mnoge zapadne kompanije su napustile Rusiju zbog Ukrajine. Kako je to uticalo na ekonomiju zemlje?
Nisam primetio nikakav negativan uticaj zbog odlaska zapadnih kompanija jer, kako se kaže, „Sveto mesto pusto nikad biti neće“. Njihovo mesto su nezadrživo zauzele ruske kompanije, kao i kompanije neutralnih ili prijateljskih zemalja. Svejedno je koji toalet papir koristim – nemački ili ruski. Kvalitet je isti.
Nedavno je administracija Džozefa Bajdena odobrila novu pomoć Ukrajini, i to u visini od 60 milijardi dolara. Kakav je vaš stav povodom toga?
Apsolutno sam ravnodušan prema dijagnozi dede Bajdena. Žao mi je ako zemlja kojom on (oficijelno) upravlja, dozvoljava sebi da se nalazi pod takvom upravom. Mi smo kroz to prolazili 80-ih godina prošlog veka, a ta pojava je poznata pod nazivom „gerontokratija“.
Rezultat je poznat: katastrofa „perestrojke“ (ekonomska reforma Mihaila Gorbačova). Po mom mišljenju, 60 milijardi dolara koje su SAD dodelile Ukrajini pomoći će, pre svega, samim Sjedinjenim Državama. Zatim, pomoći će da umre još nekoliko hiljada Slovena. I osim toga, pomoći će Rusiji u razvijanju i proizvodnji novog naoružanja koje je neophodno za suzbijanje „NATO pomoći“. I na kraju, ali ne manje bitno, gurnuće još više Ukrajinu, ako ona ili neki njen deo sačuva suverenitet, u još dublju jamu sa dugovima.
Vidljiva je sve bliskija veza Rusije i Kine, kao i Rusije sa zemljama BRIKS-a, mahom kroz takozvani proces dedolaziracije, odnosno, plaćanje u domaćim valutama, posebno naftu i gas. Vidite li budućnost u tom „okretanju Istoku“?
Mogu samo da potvrdim da se ekonomske, političke i kulturne veze Rusije sa drugim zemljama BRIKS-a veoma snažno razvijaju. O privlačnosti ove saradnje može se suditi na osnovu želje da mnoge zemlje žele da pristupe tom savezu – samo u toku ove godine za članstvo u BRIKS-u spremaju se Etiopija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Iran. Potpuno se slažem da ove države vide pretnju za svoj suverenitet zbog zavisnosti od plaćanja u američkim dolarima i nastoje da se od toga izbave. Lično, meni je, na primer, prijatnije da u Srbiji koristim srpski dinar nego dolar ili evro, što je i logično. Mislim da, uz postojanje dobre volje i saradnje koja nije samo deklarativna, BRIKS ima dobru budućnost.
Šta građani Rusije očekuju u bliskoj budućnosti? Što se tiče kućnog budžeta, a i sukoba u Ukrajini?
Čini mi se da je glavno pravilo, koje je sada na snazi u Rusiji, sledeće: “Bez panike. Radimo“. Zaista, osnova za paniku ja ne vidim, a država, prema mom mišljenju, učestvuje u stvaranju društvenog mira. Na primer: ja imam porodicu sa više dece, a od države dobijamo, pored ostalih primanja, dodatak od približno 21.000 rubalja, što je oko 22.000 dinara. Da li je to malo ? Ako uzmemo u obzir da plaćamo meseče troškove (grejenje, struja, vodosnabdevanje i drugo) u visini od 6.000 rubalja, onda samo sa jednom mesečnom nadoknadom možemo lako da održavamo stan (70m²) u trajanju od tri do četiri meseca. Dakle, i na materijalnom planu, daleko je od toga da je loše. I ne dao Bog, ako rat, pravi rat, a ne specijalna vojna operacija, bude objavljen, ka čemu, po mom mišljenju, SAD podstiče Evropu, treba da znaju da se to dva puta već desilo. Da li je to nužno potrebno Evropi? Evropa je pred još jednim testom ove vrste, konačno – to je njena stvar. Ali, ja joj od sveg srca to ne preporučujem.
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.