NEMAČKU NI UGALJ NE MOŽE DA SPASI Otvaraju se nerešivi problemi za reaktiviranje termoelektrana
Termoelektrana Beksbah ima kapacitet od 725 megavata. To je najveća elektrana u nemačkoj pokrajini Zarland koja koristi ugalj. Iz tornja za hlađenje ne izlazi bela para kao nekada. Nema ni tamnog dima iz susednoj dimnjaka. Elektrana trenutno ne radi. Ona „miruje u rezervi i čeka na reaktiviranje.
Vlasnik Beksbaha energetski koncern STEAG rado bi je opet pustio u pogon – to je naime dozvoljeno uredbom vlade u Berlinu od 14. jula ove godine. Kako bi Nemačka uštedela što više gasa, dozvoljeno je reaktiviranje nekih elektrana na ugalj koje se nalaze u rezervi za slučaj nužde. Ali za sada samo retki energetski koncerni koriste tu opciju.
U praksi je naime mnogo detalja još uvek nejasno, kaže Mihael Luks, direktor termoelektrane u Beksbahu. Problem je vidljiv samo nekoliko stotina metara iza tornja za hlađenje elektrane. Tamo se nalazi skladište uglja. To je polje široko i dugo nekoliko stotina metara, koje pomalo podseća na površinski kop. Na ivici polja je jedan ogroman bager. Čeka na posao. Pored bagera je transportna traka. Na tom mestu može da se uskladišti oko 180.000 tona ugalj, što je zaliha dovoljna za 30 dana rada elektrane. Ali u ovom trenutku na skladištu je popunjen samo mali deo kapaciteta. Uglja nema.
Luks za sada ne zna kako da ugalj iz luke Roterdam stigne do Beksbaha. Tu je najpre problem s velikim sušama: vodostaj u reci Rajni je opao i brodovi više ne mogu da voze s punim kapacitetom. A transport uglja železnicom u ovom trenutku nije moguć, bar ne u dovoljnim količinama.
Sudeći po Luksovim navodima, logističke kompanije poput DB Cargo (firma Nemačke železnice za prevoz tereta, prim.red.) nemaju ni dovoljno vagona, ni dovoljno lokomotiva, a ni dovoljno ljudi. Kapaciteti logističara proteklih godina su se smanjivali, kaže direktor teromelektrane i dodaje da se železnička infrastruktura u Nemačkoj na mnogo mesta trenutno sanira. Mnogi pravci nisu u potpunosti na raspolaganju za transport uglja. Čak i kada bi skladište uglja kod njegove elektrane bilo puno, svake nedelje bi elektrani u punom pogonu trebalo šest novih pošiljki uglja vozom. To je logistički izazov koji trenutno ne može da se reši, kaže Luks.
Problemi s finansiranjem
Osim problema s transportom uvezenog uglja u Beksbah, otvorena su i neka druga pitanja: na primer kako finansirati kupovinu uglja? Sredinom avgusta, tona uglja na svetskom tržištu koštala je oko 325 američkih dolara.
STEAG bi, kako bi napunio svoje skladište, morao da kupi 180.000 tona uglja. Pri aktuelnoj cenu od 325 dolara po toni, koncern bi to koštalo 60 miliona evra, a to je suma koju ni jedan takav energetski gigant ne može da skupi od danas do sutra. STEAG zato zahteva pomoć banaka u kratkoročnom finansiranju nabavke uglja, i to prije nego što su uopšte dogovoreni detalji oko stvarnog finansijskog paketa i modaliteti otplate glavnice.
Šta sa viškom uglja?
Dodatni problem je, kaže Luks, to što uopšte nije dogovoreno šta će se dogoditi s ugljem koji jednoga dana više ne bude bio potreban. Teoretski naime može da se dogodi da STEAG nakupuje uglja, a da on jednog dana više neće moći da se iskoristi. Za preduzeće je to finansijski horor-scenario. STEAG trenutno o svim tim otvorenim pitanjima pregovara s nadležnom državnom agencijom (Bundesnetzagentur) i firmama koje distribuiraju struju.
Ipak, Luks je optimista. Očekuje da će se pronaći odgovori na ta pitanja. Svejedno, dodaje da će energetski koncern odluku o ponovnom reaktiviranju elektrane u Zarlandu doneti tek nakon što se svi modaliteti razjasne. A to bi moglo još neko vreme da potraje.