SUSRET MOĆNIKA U LEPOM SELU NA PLANINI Ili – da li čovek koji zarađuje milione može da reši svetsku krizu
Zagazismo polako i u kriznu 2023. godinu, a jedno od ključnih pitanja odzvanja širom planete još od početka prošle godine – da se svet nalazi na prelomnoj tački u svojoj istoriji? Ili, da opasnije zvuči, na tački preloma?
Ovih dana, a u susret Svetskom ekonomskom forumu (SEF) u elitnom švajcarskom skujalištu, Davosu, od 16. do 20. januara, ponovo je rečeno da se upravo to dešava. U izveštaja ekonomskih eksperata SEF-a, piše da nam se tek sprema čitav niz kritičnih momenata, i svi su crnji od crnjeg – rekordna inflacija, globalni pad životnog standarda, to jest rast troškova života, novi sukobi među narodima. mogući bankrot čitavih država. I možda i najgori, tiha pretnja nuklearnim ratom.
Ipak, na prvu loptu, u izveštaju Svetskog ekonomskog foruma, kao osnovni i najaktuelniji problem jeste, ipak, ogroman rast troškova života.
Klaus Švab, osnivač SEF-a, rekao je da „smo svi zapali u neku vrstu krize”. i da bi predstojeći susret u Davosu to trebalo da, bar malo, popravi.
Inače, Klaus Švab predsedava SEF-om još od 1971 godine, kada je Svetski ekonomski forum osnovan. Skovan je i termin za aktuelnu globalnu situaciju, „polikriza”, to jest, mnoštvo manjih kriza koje stvaraju jednu, veliku. Inače, ono zbog čega je Švab kritikovan je, logično, visina njegove plate, koja je oko milion švajcarskih franaka.
On je, dakle, uvek imao dobru zaradu, a od te 1971. godine, svet je prolazio kroz razne krize, ali malo šta je imalo veze sa susretom uglednih i imućnih ljudi u Davosu. U stvari, možda je i imao, ali svet se nije suviše promenio u smislu ekonomske ravnopravnosti.
Širom sveta su od tada buktali ratovi, uglavnom u manjim zemljama i mahom pokrenuti željom Sjedinjenih američkih država da rešavaju probleme, obično tako što nameću svoje marionetske vlade širom sveta.
Tako da, mračne prognoze, koje dolaze iz lepog sela Davosa, mogu pomalo da deluju kao uvreda svima koji u datom trenutku pokušavaju da prežive sa onim što imaju, pa i da podržavaju svoje vlade kroz razne mere štednje struje, i slično.
Dakle, koliko god ljudi koji su očigledno sposobni da zarade eneromne količine novca (ne, svaka čast), tvrdili da mogu da nađu rešenje, trenutno je jako teško poverovati u to. Pre će biti da svet sve više ode u smeru podela, i onih nacionalnih, i onih ekonomskih, baš da bi se novac zadržao u rukama onih koji su izuzetno sposobni da ga stvore za sebe.
I možda je tačno da je „polikriza” veoma opasna stvar ali, da se ne lažemo, ovaj svet je prošao pakao Prvog i Drugog svetskog rata, i u poređenju sa „polikrizom”, ona deluje kao ujed komarca u odnosu na ujed krokodila. No, da ne prizivamo đavola, i poželimo da se haos u Ukrajini konačno i što pre privede kraju… Videla je, dakle, ova planeta i gore dane, a o Srbima i našim krizama da ne pričamo.
Tako da, umesto rešenja, koje ni Davos najverovatnije neće ponuditi, možda bismo mogli da završimo sa pitanjem – da li skup u elitnom švajcarskom skijalištu, rezervisanom za veoma bogate industrijalce i najmoćnije ljude na svetu, zaista može da pomogne? Bilo bi divno da je odgovor „da”… Ipak, kad Klaus Švab kaže „Svi smo” u nekoj vrsti krize, ipak bi bolje zvučalo da je rekao „Svi ste”.
Nije njegova krivica što je malo „mimo sveta”. Ako ćemo pošteno, bili bismo i mi, sa platom od milion švajcarskih franaka godišnje.