NEŽNI DODIRI MAKRONA I BAJDENA Ili – zašto je, u svakoj ekonomskoj krizi, najbolje biti Norvežanin
Tek kad udari kriza na globalnom nivou, jasno je da ne postoje prijateljstva među narodima, posebno ako spadaju u grupu „velikih” i „moćnih”. Samo puka korist, što je i najbolje – dok ne dođe do svađe i nesporazuma. A to se dobro vidi kada, kao ovih dana, dođe do susreta između Džozefa Bajdena, predsednika SAD-a i Emenuela Makrona, predsednika Francuske, i to u Vašingtonu.
Naravno, pred kamerama, njih dvojica se ponašaju kao da su braća rođena. Štaviše, Makron se prilikom sastanka toliko raznežio da je izjavio da su on i Bajden u međuvremenu postali i prijatelji.
Međutim, kada se kamere isključe, osmesi i nežni dodiri nestaju (Bajden i Makron dodirima izražavaju naklonost i prijateljstvo, što je u redu), a zamenjuju ih malo teže reči, strah i nepoverenje. Zašto? U pitanju je Bajdenov „Zakon o smanjenju inflacije”, koji podrazumeva subvencije za američke firme, s namerom da ih ojača i učini što nezavisnijim od spoljnih faktora. To je najverovatnije dobro za Amerikance, ali za Evropu može da znači poslednji ekser u kovčegu posrnule industrije i ekonomije.
Posebno bi nastradala nemačka i francuska autoindustrija, koje bi Bajdenovim zakonom znatno manje bile prisutne na američkom tržištu, ali i mnoge druge. Neki cinik bi rekao da Bajden, u stvari, evropskoj industriji nameće neku vrstu sankcija. I bio bi vrlo blizu istine.
Bar da je prvi put… Makron kao da je zaboravio da je upravo njegov prijatelj Bajden, pre samo godinu dana, zabio nož u leđa Francuskoj, i onemogućio joj da proda nuklearne podmornice Australiji. Sad već bivši premijer Australije, Skot Morison, pocepao je ugovor sa Parizom i otkrio da je sve vreme tajno pregovarao sa Englezima i Amerikancima za kupovinu njihovih podmornica. Sada, Entoni Albaniz, novi premijer Australije, čini sve da popravi zatrovane odnose sa Francuzima.
Ipak, to je bilo pre godinu i kusur dana, a svet je u međuvremenu dobio sasvim nove probleme, i to mnogo gore od propalog dogovora oko nekakvih podmornica. Jasno je, Bajdenova politika je višestruko štetna po Evropu. On jača industriju svoje zemlje, a paralelno toj istoj Evropi podmeće američki tečni prirodni gas, i to po katastrofalnom tržišnu principu. Reklama za njega bi glasila – „Kupujte američki gas – em je mnogo skuplji od ruskog, em ga je teže dostaviti tankerima do kupaca”.
Sjajan potez, zaista. Na domaćem terenu jačaš svoju kuću, ubediš Evropljane da se i bez ruskih energenata može, pa im još podmetneš svoje. Dakle, Bajdene, svaka čast, lisice stara! Bez ironije.
Inače, krajem ove nedelje je Evropa, posle mnogo muka i natezanja, konačno odlučila da ograniči cenu ruske nafte, na 60 dolara po barelu. Vladimir Putin, predsednik Rusije, rekao je da neće prihvatiti nikakvo ograničenje, jer se to kosi sa tržišnim principima. I eto još jednog, novog problema, koji teško da će ići Evropi u prilog.
Ima u ovoj priči o lažnim prijateljstvima i država koje mudro ćute, ili preciznije, dobre su sa svima. Recimo, Norveška. Dok se Bajden i Makron kobajagi bratime, a Evropa vodi krstaški rat protiv ruske nafte i gasa, Norvežani beleže odličnu zaradu. I gas i nafta im idu kao alva, što je i logično. Oni su u samo u oktobru imali suficit od 9,73 milijarde dolara, povećanje od 60,7 odsto u odnosu na septembar!
Da zaključimo u ciničnom tonu, takvo je vreme. Norvežani, dakle, treba da slave svaki potez Evrope protiv zlih Rusa, jer njima, pored Amerikanaca, najviše idu na ruku.
Šta ih briga, Norveška ionako nije u Evropskoj uniji, niti joj pada na pamet da ulazi. Zato imaju naftu i gas, ne znaju šta će s njima, pa moraju da prodaju. Kad, ako ne sad? Život, stvarno, nije fer. Makron je bar jeo jastoga u gostima kod drugara Bajdena, da lakše svari sve što mu je ovaj pripremio.