ČUDNI SU PUTEVI PROPASTI Ili – zašto je Velika Britanija krenula putem Srbije, ali u prošlom veku
Čudni su putevi gospodnji, a o putevima ekonomskih i novčanih kriza da ne pričamo. Recimo, kad je u Evropi i u većini zemalja sveta izgovoreno „njet” ruskim energentima, verovatno nije bilo mnogo onih koji su procenili da će najviše finansijski stradati jedna Velika Britanija.
Problem je, naravno, u tome što svaka muka koja dotiče građane pokorne ima veze sa politikom. To jest, političkom odlukom. Kao i onomad, kada su Englezi na referendumu rekli istorijsko „Nou” Evropskoj uniji, i i slavodobitno napustili tu zajednicu naroda. Da su videli malo dalje od agresivne kampanje svojih političara (prednjačio je u tome bivši premijer Boris Džonson), danas možda ne bi kukali što su im rafovi u prodavnicama prazni. Kao da su se, daleko bilo, probudili u paralelnom univerzumu i zatekli u Srbiji početkom devedesetih godina prošlog veka, kad smo se otimali za hleb i ulje, jer ih jednostavno nije bilo.
Dakle, sada, po jednoj anketi, 45 odsto stanovništva misli da im je Bregzit pogoršao svakodnevni život. I da može da bude još gore, a ceh će platiti aktuelni premijer Ujedinjenog Kraljevstva, Riši Sunak, iako ih je Džonson pujdao da glasaju protiv EU. Možda najgore od svega je to što su dobri i pošteni Škoti, na svom referendumu, ipak odlučili da ostanu u zajednici sa Englezima, 2014. godine. Englezi su im, zauzvrat, zabili simbolični nož u leđa izlaskom iz EU, samo dve godine kasnije. Daleko od toga da smo skloni predrasudama, ali ponekad je zaista teško ne mrzeti Engleze (napomena: ne mrzeti nikog zbog nacije, glupo je i oduzima energiju). Čak i kada onako pijani teturaju po nekoj lepoj grčkoj plaži, a kamoli na nekom ozbiljnijem, ekonomskom i političkom planu.
Bez obzira na to, prelomni trenutak u istoriji Engleske sada će plaćati onaj bolji i pošteniji deo nacije, radnici i seljaci, kako to već biva i biće.
Za to vrema, Ujedinjeni Arapski Emirati opet su u žestokom plusu, a njihov ministar ekonomije, Abdulah bin Touk Al Mari, pohvalio da je ekonomija njihove zemlje porasla za 7,6 odsto u odnosu na prošlu godinu. Sigurno je tome pomoglo i ono gorepomenuto „njet” ruskoj nafti, što je, opet, pomoglo Emiratima da još malo dopune novčanike koji se ionako već prelivaju od količine krupnih novčanica.
Nije im zameriti, oni bi dobro zarađivali u svakom slučaju, sad, 1.000 milijardi gore ili dole, bože moj, neka o tome odluče evropski političari i njihova kaznena politika protiv Rusije. Koja se, kako to već i zapadni stručnjaci primećuju, ozbiljno strmoglavila. Štaviše, američki CNN je preneo da se flota tankera, koji prevoze rusku naftu, porasla na 600 brodova, što je 10 odsto od ukupnog broja velikih tankera.
Ne zna se čiji su „na papiru”, ali se zna da su i oni iskoristili priliku i ponudili Rusima da im prevoze robu, jer za to ima potrebe.
Zvuči komplikovano? Ma, nije. U pitanju je jednostavna logika uzroka i posledice. Englezi misle da mogu sami, što je uvek greška, čak i u svakodnevnom životu, i sad plaćaju ceh. Evropa misli da može bez ruske nafte, i sad od Amerikanaca kupuje, ali duplo skuplje.
I tako u krug, od istorijske do istorijske odluke, po glavi naroda. Za kraj, jedan neuobičajen predlog, ali ima veze s temom: ko ima vremena, neka pogleda novi nemački film „Na zapadu ništa novo (u originalu, „Sve je tiho na zapadnom frontu”), režisera Edvarda Bergera. Veoma je potresan, i prikazuje bezumlje Prvog svetskog rata. I kako jedna odluka može da znači smrt miliona ljudi.
I to sve zbog 100 metara zemlje. Da, greške se uporno ponavljaju, ali valjda smo sa masovnim pokoljima zauvek završili. Valjda…
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.