BOLJE KOBASICE, NEGO TENKOVI Ili – zašto nikako nije dobro kada Nemačka kupuje svoje oružje, i šalje ga u druge zemlje
Svima na svetu, a najverovatnije i samom Vladimiru Putinu, predsedniku Rusije, je jasno – rat u Ukrajini mora odmah, bez minuta odlaganja, da prestane. Šteta u životima, pre svega, a onda i ona neizbežna, finansijska je tolika da će sledeće dve generacije (Evropljana, Ukrajinaca, Rusa) morati da je otplaćuju.
Evo, dok trepneš, još malo pa će godina dana otkako je počeo taj prokleti rat, i neko bi pomislio da će razum, na svim sukobljenim stranama, a tu imamo u vidu Zapad, na čelu sa Amerikom i njenu večitu protivnicu Rusiju, pobediti. Ma, kakvi!
Jedna od poslednjih vesti, štaviše, deluje zastrašujuće, i miriše na Treći svetski rat, a ne jedan, uslovno rečeno, lokalan sukob dve susedne države, što rusko-ukrajinski rat u suštini jeste. A to je vest da je Olaf Šolc, nemački kancelar, prelomio i odlučio da pošalje tenkove za pomoć Ukrajini.
U pitanju su nemački tenkovi „Leopard 2”, a Šolc je povodom toga izjavio da će Nemačka, pored Velike Britanije, uvek biti na čelu podrške Ukrajini. Njegova namera je, kako je rekao, da s jedne strane pomogne Ukrajini, a da s druge strane, spreči eskalaciju rata na mnogo većem nivou, između Rusije i NATO-a.
Pitanje koje se logično nameće – kako se to sprečava rat slanjem tenkova jednoj državi u sukobu? To su pitali Šolca i u Bundestagu, a on im je odgovorio da njegov dosadašnji, pomirljivi pristup, nije urodio plodom, pa je procenio da treba zaoštriti situaciju do tačke pucanja.
Dakle, Šolc je uvijeno rekao da Putin razume samo jezik sile, pa shodno tome, stižu Ukrajincima tenkovi, da ga dozovu pameti. Nije mu zasmetala ni kritika koja se mogla čuti ovih dana, a glasi da tim potezom Šolc gazi nasleđe mira i jačanja veza sa Rusijom (tada Sovjetskim savezom) koje je ustoličio čuveni nemački kancelar, Vili Brant, dobitnik Nobelove nagrade za mir.
Šolcu je, takođe, sigurno jasno kako bilo kakva vojna intervencija Nemačke, čak i posredna, može da zvuči u glavama onih koji znaju šta se zbiva kad Nemci zveckaju oružjem, ili u ovom slučaju, tenkovima. A znamo, vrlo dobro, svi.
Zanimljivo je i to da su tenkovi nemačke prozivodnje, a po svoj prilici će se milijarde evra, i to iz budžeta građana Nemačke, sliti u firmu koja ih proizvodi. I dok Evropa, pa i svet, sa strahom posmatraju Šolcovo gaženje nemačkog ustava (isti zabranjuje isporuku oružja u ratne zone), jedan čovek slavi, kao da mu se rodila ćerka.
U pitanju je, jasno, direktor kompanije Rheinnmetall, koja proizvodi pomenute tenkove. Armin Paperger se zove, ako nekom nešto znači i dobro će zaraditi od borbe za dobrobit Ukrajinaca.
Eto, izgleda da je, ako smemo da budemo cinični, Šolc odlučio da se vodi onim starim sloganom „Kupujmo domaće”… Ipak, bolje da je taj novac uložio u prehrambenu industriju, recimo.
Nemci, inače vredan i mahom pošten narod su, da podsetimo, poznati i po pravljenju ukusnih kobasica. Kao i po porivu da šalju svoje tenkove na teritorije drugih zemalja.
Sad je vreme tenkova i ovo drugo se uvek završavalo loše. Bar u prethodna dva puta. Da molimo boga da ne bude treća nesreća… Ipak, šta god da bude epilog, naučili smo odavno – nijedan nemački tenk nikom, nikad i ništa dobro nije doneo.