MILIONI LITARA SE KRČKAJU U KUĆNOJ RADINOSTI Zarada od rakije je odlična, a može da bude i duplo veća
Srbija može da se pohvali povećanim izvozom rakije od 30 odsto u odnosu na 2021. godinu, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Sada je zabeležena suma od 10 miliona evra, a Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede saopštilo je da je prošle godine proizvedeno oko 26,1 milion litara rakije.
Da su brojke krenule da se nižu u dobrom smeru, svedoči i činjenica da će ovogodišnji rod šljive biti uvećan za 15 odsto, a samim tim i rast proizvodnje, ali i njen izvoz, s tim da oko 70 odsto ukupne količine šljiva završi upravo u rakiji.
Međutim, prema procenama struke, ukupan broj proizvedenih litara rakije u Srbiji iznosi oko 50 miliona litara, dakle skoro polovina te količine napravljana je u „sivoj zoni”.
Iako je u registru proizvođača jakih alkoholnih pića oko 900 aktivnih proizvođača, pretpostavka Petra Radića, agroekonomiste, je da je ta brojka drastično veća.
Zarada od rakije može da se udvostruči
– Teško je doći do pravog uvida na terenu, odnosno koliko tačno ima gazdinstava i ljudi koji se bave proizvodnjom rakije za sopstvene potrebe. Ako se oslonimo na tradiciju, i ljubav koju Srbin ima prema pravljenju rakije, procena je da je pravi broj proizvođača veći za minimum deset puta, a i možda i do tri puta više od onog što koji je upisano u registru za alkoholna pića. Tačnije, minimum oko 10.000 mesta na kojima se pravi „divlja“ rakija, ali je vrednost rakije kod neregistrovanih proizvođača sigurno manja od one koja se izvozi iz registrovanih preduzeća. Zarada od rakije mogla bi i da se udvostruči vrlo lako – kaže sagovornik Bizportala.
Kako Radić objašnjava, cena se u sivoj zoni kreće i do 1.000 dinara po litru, pa je i zarada od rakije dobra.
– U svakom manjem mestu postoje gazdinstva koja se decenijama unazad bave proizvodnjom rakije. Kvalitet rakije je raznovrstan, i pored samog načina pripreme, zavisi i od kvaliteta kazana u kojem se prave, a prodaju se se svakakve. Počev od čuvenih „brlja“ koje nisu preteratno kvalitetne, do visoko kvalitetnih rakija, a njihova cena se na divljem tržištu kreće od pet do 10 evra – dodaje agroekonomista.
Kompletna kontrola je nemoguća, a mali broj ljudi ustvari i ne želi da uđe u poreski sistem koji ih obavezuje o ispunjavanju raznih normi kako bi se legalno pronašli na tržištu.
– Manje proizvođače ne zanima preterani profit, njima je izvoz nedostižan, jer ne žele da uđu u sistem oporezivanja, odnosno da se registruju. Srpskom seljaku i svakom ko pravi rakiju nije važna forma, već suština. Oslanjaju se skoro uvek na kvalitet, što im je na kraju jedino i važno, ali dovodi do toga da je zato i drastično manja zarada pri izvozu – govori Radić.
Što se tiče same navike konzumenata rakije, ona ide upravo u prilog proizvođača u sivoj zoni, jer će rakija „domaćica“ biti ispred skoro svake sa etiketom.
– Svako ko pravi rakiju za sopstvene potrebe ne mari za izgled ambalaže, niti mu je stalo do samog dizajna boce u koju će spakovati gotov proizvod. Bitan je način pripreme, kao i uslovi u kojima će rakija da „leži“, odnosno njen kvalitet. Osim što će gazdinstva upravo zbog toga uvek da zarade po koji dinar u divljoj prodaji, oni uvek imaju dobru rakiju na polici. Uvek se na kraju ispostavi da je manufakturna proizvodnja bolja od svake industrijske – rekao je Petar Radić.
Prema Radićevoj slobodnoj proceni, u „sivoj zoni“ svake godine proizvede se više od 500.000 litara rakije, ukoliko uzmemo u obzir da je dozvoljenih 50 litara po gazdinstvu. Vodeći se tim podacima i prosečnoj ceni od sedam evra (820 dinara) po litru na slobodnom tržištu, dolazimo do računice od 3.500.000 evra koji neregistrovani proizvođači i gazdinstva zarade.
Majstori za rakiju uvek će da istaknu kvalitetan kazan kao glavno oruđe za rad u proizvodnji rakije. Pored dobrog voća i dobrog kazandžije, važno je da se sačuva kvalitet posude u kojoj se vrši priprema, kako bi kompletna količina ovog alkoholnog pića bila dobra i ukusna.
– Postoji čak i delatnost uslužnog kazandžije koji na svom automobilu vuče kazane. Oni „tezgare“ od gazdinstva do gazdinstva, naplaćuju usluge pečenja rakije, a na domaćinu je samo da obezbedi voće koje želi. Rakija prilikom pripreme može lako da zagori, a ravnomerno mešanje je umeće svih dobrih kazandžija. Jednom kada kazan zagori može da se baci, a i ta rakija sigurno neće biti najboljeg kvaliteta – objasnio je agroekonomista.
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.